Neizbrisivo

Okie dokie, sada kada je završeno iskakanje iz kože, virtualne ili stvarne svejedno, mogu u tihoj (ali stvarno tihoj) kontemplaciji provesti ostatak života. Ustvari ne mora biti ostatak baš cijelog života, samo dok ne prođe mamurluk. Da, da, opet.
Kao prva stvar postavlja se paradoks samog iskakanja iz kože. Dok je virtualno iskakanje iz kože doslovno moguće ono stvarno iskakanje je samo virtualno (osim ako ne želim provesti ostatak života čisteći nered, tj. onih par sekundi dok se amorfna masa sala ne procijedi po podu ). Čudan paradoks, kao recimo ja i pisanje. Ne znam pisati, ali ipak pišem. Prokleti internet, zlo kažem zlo. Tko je ulovio virtuelno iskakanje ulovio, nema više. E sad onaj virtuelni stvarnokožni iskok je malo kompliciraniji, priča o seksu, opijanju, intrigama obiluje nepoćudnim sadržajima, ali nije to toliko zanimljivo, pa preskačem….
Legao sam oko 6, nakon što sam shvatio da me opila i pokušala iskoristiti. Nije joj uspjelo. Nisam ni ja od juče. Nisam travu pasao. Nisam vesla sisao… Pasao sam zelenu travu (a dobro ipak jesam), opranu svježom jutarnjom rosom, bio sam jedno s prirodom čak ni boljševičke antikapitalističke krtice nisu mogle zamutiti pastoralni osjećaj koji me preplavio. Bio sam jedno sa sistemom i hranio se na poljanama izobilja kapitalističke obećane zemlje. Na nesreću pogledah u stranu, Anto je stajao oskudno odjeven u sjenci breskve. Ima smisla za stilski ukusnu odjeću, crni halteri su se sukobljavali sa veseljem kožnih tangi duginih boja, a ljubičasti uski topić naglašavao je ogromne grudi (pleća, štagod…). Samo su bijele štikle kvarile dojam, izgledale su nekako prostački, pornofilmovski. Prokleti absinthe, da prokleti.
Alkohol je to, tješio sam se mlateći buržujske (mislim da je očito, kitnjasti rep i raskošno krzno) vjeverice koje su se zabavljale krađom karmeliziranih lješnjaka sa sezamom. Nitko ne smije dirati moje lješnjake…
Gospodarica morskih dubina se gipkim, gracioznim, skoro baletnim, pokretima izmigoljila iz pipkavog zagrljaja hobotničaste nemani “ako hoba nije bila velika ko Titanik ja nis muško” istevremeno zadajući yoko geri smrtonosni udarac nožnim palcem u oko, bila je vrlo ukusna salatirana, sa krompirom, blitvom i malo, ali malo bijelog luka (maslinovo ulje naravno), i širok osmjeh djeteta kada najviše uživa u igri, izgledala je predivno dok je voda sa mokre kose solila lubenicu. Tu sam se trebao probuditi, ali jebiga vjerojatno je bilo rano pa sam se samo okrenuo. Prokleti absinthe, da prokleti.
Anto se počeo drmusati ritmom trbušno plesnim, dok se salo treslo kao pihtija na jušnoj žlici kralježnica škripala iz usta je izlijetalo nešto što je zvučalo kao “moje tijelo je za grijeh stvoreno”, nisam povratio. Onda je skinuo tange… Prokleti absinthe, da prokleti.