Vratija se Zvonko

A gdje je Zvonko bio?
U zatvoru.
A zašto je Zvonko bio u zatvoru?
E zato što je bio ‘rvacki domoljub i posuđivao avione, a projugoslvenski
amerikanci ga nazvali teroristom.
E, a čuo sam da je ubio policajca.
Ma nije, sam se ubija, ko mu kriv kad ne zna demontirati pakleni stroj,
pardon sredstvo promoviranja drzavnih interesa…

Ovako bi otprilike izgledao razgovor onih petstotinjak ljudi koji su se okupili na slijetanju aviona koji je donosio teroristu , ili ako se pita nacionalno osvješćenu i domoljubnu publiku ispred aerodroma (pa vjerojato i većinu gledatelja dnevnika koji je o tome izvješćivao kao o drugom prikazanju Isusa) nacionalnog junaka i borca za Hrvatsku Zvonka Bušića. Na jednoj domaćoj radio stanici su ih nazivali pripadnicima krajnje desnice, ali korektnije bi bilo nazvati ih tihom većinom odraslom na baš takvim
dnevnicima koji prostor daju spodobama kojima je mjesto pod kamenom, a ne na državnoj televiziji. Naravno pričalo se o poginulom policajcu, tri ranjena i putnicima otetog (posudjenog? aha tako se među nacionalno osviještenima zove čin ulaska u avion i poruka pilotu “letite onamo ili …” ) aviona koji su vjerojatno par puta u toku leta pred očima odvrtili svoje živote, ali na kraju krajeva sve je to pokrivao cilj koji je tjerao dotičnog “domoljuba” na počinjenje nestašluka. Nije prvi put naravno, još za vrijeme izricanja pravomoćne presude Mirku Norcu, nalazilo se opravdanje o počinjenju zločina u samoobrani te se isticale zasluge koje su same po sebi dovoljne da se tih nekoliko manjih ekscesa potpuno opravda pa i sudski oprosti. I opet kao i u ovom zadnjem slučaju  tu ideju nisu pronosili pripadnici ekstremne desnice, nego ona većina ljudi koja stvarno i misli kako je potpuno nemoguće počiniti zločin ako se radi o obrani državnih interesa. Tome su ih naučili, kroz petnaest godina, političari, svećenici i televizija, a svi ti ih tome uče i danas. Na drugi, evropskiji način. I tako u ovoj zemlji čudesa gdje se većina zgraža nad potporom Karadžiću koju isti uživa u RS (jedno je zemlja, drugo entitet), ta ista većina smatra isto što i ona nad kojom se zgražaju; naši ne mogu počiniti zločin, oni su se samo branili. I tako naši postaju njihovi i njihovi naši, što naravno ne treba spominjati uspavanoj publici jer bi spominjač mogao, u pravedničkom nacionalnom gnjevu, ostati bez glave…
Zamišljam situaciju u kojoj pobješnjeli Joško Joras otima avion Croatia airlines-a zbog toga što želi priljkučiti svoju kuću Sloveniji, i pitam se koja bi reakcija puka bila. Ne sada, svi su na godišnjem, ali recimo u rujnu, hmmmm? Ah da, i ja postavljam glupa pitanja, pa Joras nije naš. On je Slovenac, a svi znamo kakvi su oni. Jelda.
Mhm, stvarno je ovako lakše živjeti. Naš njihov, sve je jasno i bez razmišljanja.

Vruće je, pakleno je vruće…

- Jebeeeem ti mater pederu!!!!!!
Mrmlj, neko se dere ispred zgrade, subota je pa vjerojatno i očekivano.
Nisam susjedsko njuskalo, pa se ne dižem da vidim, a i prokleto je vruće, cak i komarce puštam da piju samo da ostanem nepomičan. No, po broju naglo ugašenih svjetala na vidljivom dijelu zgrade vjerojatno cu sve saznati ujutro u liftu. Mrzim lift, mrzim tračare, mrzim jebenu zgradu, ali volim pogled pogled i park. Volim dobar pogled.  Ma…
Ženski glas, znači imamo dvije lezbijke i jednog (mozda vise, ali nepotvrdjeno) pedera. Zanimljivo. Lezbijke mmmmmmhmm. U čemu je privlacnost muskarcima dviju žena u ljubavnom (ili cisto požudnom jednonocnom koji nikada neće niti treba prerasti u ljubav) klinču. Znaci, cak i prosječni hrvat, domoljub, mrzilac pederluka i svih onih koji tako nesto promoviraju, poštovalac M.P.Thompsona te svih povezanih vrlina – obitelji (koja se naravno po starom običaju ne smije miješati s aktivnostima sa strane koja su također odlika rasnog `rvatskog muža), jedinog nam neumrlog, hrvatskog slova i presvijetlog Kacunka, cak i takav osjeti komesanje kada pomisli na lezbijke. Iako ga neće nikada pogledati i ima više šanse završiti u sendviču s Đapićem i Šešeljem. mmmmmmhm da, pardon digresija….
- Dok mene ševiš pišeš poruke onoj kurvi!!!
- Nasla sam ih gade pederski, jebem ti kurvu i tebe da jebem!!!
Nda, ne odnosi se na mene, ne sjecam niti sto je ševa, a kamoli da jos nekome drugom pisem poruke. Iako vidim da postoji neka
aluzija na menage… Mhmmm menage.
Uffff bas je vruće.

Like a parrot…

…drunk for the very first time. Ili kako već ta pjesmica ide,

Pouka bi bila, ne pij i razgovaraj na IM, a niti slučajno ne pij i piši po blogovima. Ujutro ćeš se osjećati kao moron.

Neizbrisivo

Okie dokie, sada kada je završeno iskakanje iz kože, virtualne ili stvarne svejedno, mogu u tihoj (ali stvarno tihoj) kontemplaciji provesti ostatak života. Ustvari ne mora biti ostatak baš cijelog života, samo dok ne prođe mamurluk. Da, da, opet.
Kao prva stvar postavlja se paradoks samog iskakanja iz kože. Dok je virtualno iskakanje iz kože doslovno moguće ono stvarno iskakanje je samo virtualno (osim ako ne želim provesti ostatak života čisteći nered, tj. onih par sekundi dok se amorfna masa sala ne procijedi po podu ). Čudan paradoks, kao recimo ja i pisanje. Ne znam pisati, ali ipak pišem. Prokleti internet, zlo kažem zlo. Tko je ulovio virtuelno iskakanje ulovio, nema više. E sad onaj virtuelni stvarnokožni iskok je malo kompliciraniji, priča o seksu, opijanju, intrigama obiluje nepoćudnim sadržajima, ali nije to toliko zanimljivo, pa preskačem….
Legao sam oko 6, nakon što sam shvatio da me opila i pokušala iskoristiti. Nije joj uspjelo. Nisam ni ja od juče. Nisam travu pasao. Nisam vesla sisao… Pasao sam zelenu travu (a dobro ipak jesam), opranu svježom jutarnjom rosom, bio sam jedno s prirodom čak ni boljševičke antikapitalističke krtice nisu mogle zamutiti pastoralni osjećaj koji me preplavio. Bio sam jedno sa sistemom i hranio se na poljanama izobilja kapitalističke obećane zemlje. Na nesreću pogledah u stranu, Anto je stajao oskudno odjeven u sjenci breskve. Ima smisla za stilski ukusnu odjeću, crni halteri su se sukobljavali sa veseljem kožnih tangi duginih boja, a ljubičasti uski topić naglašavao je ogromne grudi (pleća, štagod…). Samo su bijele štikle kvarile dojam, izgledale su nekako prostački, pornofilmovski. Prokleti absinthe, da prokleti.
Alkohol je to, tješio sam se mlateći buržujske (mislim da je očito, kitnjasti rep i raskošno krzno) vjeverice koje su se zabavljale krađom karmeliziranih lješnjaka sa sezamom. Nitko ne smije dirati moje lješnjake…
Gospodarica morskih dubina se gipkim, gracioznim, skoro baletnim, pokretima izmigoljila iz pipkavog zagrljaja hobotničaste nemani “ako hoba nije bila velika ko Titanik ja nis muško” istevremeno zadajući yoko geri smrtonosni udarac nožnim palcem u oko, bila je vrlo ukusna salatirana, sa krompirom, blitvom i malo, ali malo bijelog luka (maslinovo ulje naravno), i širok osmjeh djeteta kada najviše uživa u igri, izgledala je predivno dok je voda sa mokre kose solila lubenicu. Tu sam se trebao probuditi, ali jebiga vjerojatno je bilo rano pa sam se samo okrenuo. Prokleti absinthe, da prokleti.
Anto se počeo drmusati ritmom trbušno plesnim, dok se salo treslo kao pihtija na jušnoj žlici kralježnica škripala iz usta je izlijetalo nešto što je zvučalo kao “moje tijelo je za grijeh stvoreno”, nisam povratio. Onda je skinuo tange… Prokleti absinthe, da prokleti.

Neidentificirano

U pola deset ujutro me probudio umilni zvuk bušilice u stanu iznad. Ajde bar sam na dva sta zaklopio oči, možda puknu boreri pa ulovim još dva. Nope. Ništa od toga, kava i povlačenje iz sobe u sobu, u tri opet u firmu, dovršiti neke gluposti koje ne mogu dočekati jutro. Poslije lutanje gradom, ispijanje piva s kolegicom (mislim pila je sa mnom nije bila u pivu)… Jedva se nekako dokopam kreveta, namjestim i šipak. Nema sna, mučio me cijeli dan, u toj lavovskoj borbi je hrabro stradala kutija šibica, prazna je završila u smeću baš u trenutku konačnog lomljenja zadnjeg para pod pritiskom mojih kapaka. Grr, tražio sam ga svugdje, pod krevetom, u ladicama s lijekovima, na tv-u, nisam htio zavirivati u ormar gdje držimo alkohol. Pokušao sam u frižideru, ali nije bilo kruha, a mlijeku je datum prošao prije dva tjedna – ne hvala bolje nesanica nego provesti noć s izokrenutom utrobom. Na kraju sam popustio, upalio kompjuter, počeo trošiti vrijeme, nije išlo, samo je stajalo nepokretno, usredotočeno na par rečenica koje su bez previše razmišljanja danas izletjele iz mene. Inače sam jako dobar u toj disciplini, cijeli dan potrošim dok si rekao keks. Na kraju sam se našao vani, mrak, prohladno, možda zato što sam bio u pidžami. Neki je limeni manijak pucao iz kalašnjikova po jatu letećih kokoši, padale su oko mene kao tuča, sklonih se u haustor jer je kalašnjikov očito bio pretežak, polako je padao u ravninu moje glave. Sanader obučen u lateks mi je natočio piće, džin i tonik, žalio se da ljudi ne cijene njegov rad, žrtvovanje, a ja sam samo mislio sklon se više da bar piće popijem u miru. Nešto ga je zgazilo. Rekao sam kondukteru da imam kartu samo je nisam poništio, zaboravio, nije ga bilo briga pio je votku direktno iz boce, druga mu je virila iz ogromne poštanske torbe. Učinilo mi se da vidim štakora kako ga grize za uho, ali nisam saznao da li je ukusno, kondukter me izbacio van. Na sreću limeni manijak se zaledio, kalašnjikov ipak uperen prema nebu. Snijeg je padao, hladno, oko mene su se skupljali labudovi krvoločnih pogleda, oblizivali su se ogromnim jezicima, zavijao je alarm na nekom glupom autu. Dosadno. Uporno. Otvorio sam oči, vidio lokvicu na stolu, ispred usta, mrzim spavanje širom razjapljenih čeljusti, tako je neuredno. Prozor širom otvoren, glava puca, popio sam čašu vode i aspirin, odlučio biti iskren u postu i nadati se da nitko neće patiti zbog slike Sanadera u lateksu. Znam, znam i ja bih radije sanjao nešto drugo, ali očito se ne može iz vlastite kože. j*b* politiku, odoh na posao, dobro jutro